Upoznavanje s njezinim ocem

Dating > Upoznavanje s njezinim ocem

Click here: ※ Upoznavanje s njezinim ocem ※ ♥ Upoznavanje s njezinim ocem

Zgrabio ju je za ruku i odveo na ples u gimnaziju. Ako svjedok ili vještak bez opravdanog razloga izostanu s usmene rasprave ili odbiju svjedočiti, odnosno vještačiti te ako vještak bez opravdanog razloga u ostavljenom roku ne dostavi nalaz i mišljenje u pisanom obliku, službena osoba može ih rješenjem novčano kazniti u iznosu do 50% prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i odrediti da snose troškove prouzročene njihovim propustom.

Razočarala sam sebe - rekla je Tori. POTOMSTVO: Ne pretpostavljaj da će on doći na ideju da imate djecu Koliko god se činila primamljivo, ipak zabijte glavu u pjesak kad stariji muškarac koji već ima djecu kaže kako ih ne želi imati više u životu. Skrivanjem njega od vašeg društva, samo ćete izazvati reakciju da za njih uvijek bude misteriozni starac, a ne netko s vlastitom osobnošću. Načelo zaštite stečenih prava stranaka Članak 13. Izvršenje nenovčanih obveza putem trećih osoba Članak 143. Javne isprave dokazuju ono što se njima utvrđuje ili potvrđuje. SEDMI DIO PRAVNA ZAŠTITA OD POSTUPANJA JAVNOPRAVNIH TIJELA I POSTUPANJA PRUŽATELJA JAVNIH USLUGA Glava I. Također i u ovom slučaju sam poštivala vašu slobodu. Baka Ruža govorila je da se zanat nametnuo kao jedino rješenje kada je otac propao u školi. SUDJELOVANJE STRANKE U POSTUPKU Izjašnjavanje stranke Članak 30. Sadržaj žalbe Članak 108.

Otac je za njega bio jedini pravi misterij, s kojim se nikako nije uspijevao sporazumjeti, stoga ga je često pratio na dravskim izletima, samo da bi mu se približio. Ljudski interesi su nadvladali Božje, unatoč vjeri i dobroj volji mnogih osoba.

Zakon o općem upravnom postupku - On je odlučio dati joj pet dolara, ali to mora odraditi i jednom tjedno s njim očistiti travnjak od pseće kakice.

Piše: Pavle Svirac Ta mi je knjiga slučajno privukla pogled u knjižnici Marin Držić, zainteresirala me jer sam opsesivno iščitavao sve moguće razgovore s piscima, od Getea do Živojina Pavlovića. On si je našao nekog mecenu da mu plaća stan u Beogradu i punih šest godina opsjedao je skoro pa devedesetogodišnjeg Dobricu Ćosića. Nikad u životu nisam pročitao nešto, blago rečeno, pomaknutije. Kafkin Zamak je goli kurac za ovo, pogotvo što Hudelistova knjiga uopće nije fikcija. Ti njegovi napori da se približi Ćosiću… Neviđeno. Suludo sve to nabrijava, te svoje kao jako zajebane pokušaje da ga Ćosić primi na razgovor, i onda kad ga primi sve završi na nekoj nejasnoj granici između teške smorane i nekog totalnog, možda i nenamjernog montipajtonovskog ludila. Dojmljiv je i prizor kad Ćosić ravno iz boce obilno počne potezati viski; upravo je u novinama pročitao da Tužiteljstvo BiH traži za njim raspisivanje Interpolovih tjeralica jer ga se smatra odgovornim za ratne zločine u Bosni. Hudelist ga pak tugaljivo gleda. To Ćosić u ruci drži Tičers viski koji i Hudelist jako voli. Pomalo je kivan na Ćosića što i njega nije ponudio, nego je čitavu bocu uzeo za sebe. Itekako sam se mogao suživjeti s Hudelistom u tom trenutku. Totalno, nikad viđeno iščašenje. Ponavljam, štivo kakvo još nikad u životu nisam čitao i kakvo bih jednom možda i sam poželio napisati. Kao što je Hudelist Ćosića, mogao bih ja tako kinjiti Aralicu ili Jergovića kad još malo omatori. Uzgred, malo sam se utješio kad sam pročitao da je i Ćosić svojevremeno zapao u tešku depresiju koja mu je totalno uništila nadu u ljude i budućnost. Bilo je to 1961. I kad sam se vlastitim očima uvjerio kakav je on vlastoljubac, hedonist, istočnjački despot… Uvidio sam da od demokratskog socijalizma neće biti ništa. Znači, većina pisaca je to prošla, valjda je to preduvjet da postaneš pisac, pomislio sam. I razvio, izgleda, prilično točnu tezu da su istinski pisci zapravo promašene samoubojice. Nakon što sam se suočio s tim, postao sam gotovo ponosan na svoj pokušaj samoubojstva na krovu Filozofskog. Mogao sam se time kurčiti među piscima kao Hemingvej svojim sudjelovanjem u ratu… Fakat, i Hemingvej se na kraju ustrijelio, zabio si je puščanu cijev u usta i okinuo kao što je nekad okidao novinarke, medicinske sestre i glumice. Osim na samoubojstvo, Hudelist me svojom knjigom nabrijao i na otmjene, hotelske kavane, na upoznavanje poznatih novinara, režimskih pisaca u njima… Tako sam ja već dulje vrijeme maštao da s Denisom Kuljišem raspravljam u Esplanadi. Već sam mu se nekoliko puta htio javiti, ali tek prije neki dan mi se stvorila prava prilika za to: Denis je na svom fesjbuku objavio da je iz Beograda dobio knjigu prepiske između Svetislava Basare i Jergovića. Jako me zainteresirala ta knjiga. Njihova prepiska bila je svježeg datuma, zanimalo me da li se Jergović možda u nekom od pisama jada Basari da mu je netko ukrao kozu Bijelku. Nije mi to davalo mira… Pogotovo što još nisam otišao po Bijelku u hotel za kućne ljubimce u Sesvetama. Javio sam se Kuljišu na privatni mesiđ na fejsbuku, ljubazno mu se predstavio i zamolio ga može li mi na dan, dva posuditi tu knjigu pisama. U hipu mi je odgovorio da može, neka u dva iza podne dođem u kafić hotela Esplanada. Ajme, kako me to diglo… Osjećao sam se kao Hudelist kad se prvi put išao naći s Dobricom Ćosićem u restoran hotela Moskva gdje je Ćosić dobio toliko odvratne, masne pohane lignje da ih nije ni okusio, a Hudelist je sve to revno pribilježio, čak je Ćosića i ufotkao svojim relativno skupim digitalnim foto-aparatom marke Casio nad tim netaknutim lignjama. Kafić u predvorju Esplanade jako me se dojmio svojom decentnošću. Otkad sam zakoračio, pa sve do neslavnog kraja, u pozadini je stalno tiho svirila Mala noćna muzika. Kuljiš je sjedio za stolom kao beg. Pio je nekakav kakaovac u šalici koja je svojim dizajnom i volumenom više podsjećala na zdjelu za posluživanje juhe od koprive. S velikim je guštom svako malo otpijao taj kakaovac, s tolikim tekom da su i meni sline procurile. Već sam totalno riješio u glavi: ako se Kuljiš digne i ode do toaleta, srknut ću guc kakaovca iz te njegove džinovske šolje, tek da i ja malo osjetim tu smećkasto-bijelu blagodat na nepcu i sperem gorak okus valjda već desete kave tog dana. Kuljiš mi je pružio knjigu Basarine i Jergovićeve prepiske, naslovljene Tušta i tma. Zabavno je kad na početku Jergović pokušava imitirat Basarin šmekerski način izražavanja i to onda ispada simpatično, ali i otužno kao kad se od pola piva pripite purgerice raspamete u društvu beogradskih kulova, pa nesvjesno počnu pokušavat govorit kao oni. Prolistao sam knjigu, bacio pogled na početak, pa na kraj na kojem je Jergović, spazio sam, žestoko udario po Ivani Simić Bodrožić. Jada se Basari kako ga je jako razočarala, iznevjerila. Možda bi, a možda i ne bi. Nadam se da bi. Bojim se da ne bi. U toj je šutnji, čini mi se, bilo nekog odobravanja. Znači, tako to ide…, zamislio sam se. Ako ti Jergović napiše nešto pohvalno o knjizi, onda stalno očekuje da mu budeš na usluzi, raspolaganju. Da mu priskačeš u pomoć kad god on pomisli da treba… Inače popizdi. Još će zahtijevat da mu dolazim plijevit korov tamo oko njegove kuće u Vukomeričkim goricama. Sad mi je i jasno zašto je Ivana Simić Bodrožić one godine ispušila nagradu Jutarnjeg i zašto se ne naglo prestala pojavljivat u Jutarnjem u kojem su je do tada forsirali ko svojedobno one Jakovinine feljtone o Nesvrstanima. Pisac nikad nije bio u Iraku, pa nije znao što bi mu se u Iraku dogodilo, te je odlučio da se ne treba dogoditi ništa. I onda je, uz pomoć hrvatske države, roman preveden na engleski, a pisac poslan na turneju po hrvatskim konzulatima u Americi. Bio je to veliki književni uspjeh. Podebela knjiga, a u njojzi ništa. Knjiga s takvim pljuvačkim tekstovima bi mu napokon ispala zanimljiva od početka do kraja, a ne ko sve ove druge: dvadeset posto te u njima koliko toliko zainteresira, a ostalo teška smorana. To su mu ujedno, barem po meni, i najbolje stranice te knjige. Da, najbolji je kad pljuje, on bi fakat trebo napisat knjigu pamfleta ili nešto su stilu Guliverovih putovanja po Hrvatskoj. Ili da je oduvijek bio mrtav. I tako onda pišu o seksu, o gluvarenju po kafanama, ali i o pogubama života u socijalizmu. Ili kritički pišu o starenju: jedan je napisao čitavu romančugu o starcima koji slave godišnjicu mature pa se onda pojebu međusobno. Doživio je veliki uspjeh s tim. Eto ti državnih nagrada, eto ti čitanosti i premijera Zorana Milanovića, koji je, bez obzira na sve državničke obaveze, našao vremena da to pročita. Kako li se samo taj novonastajući hrvatski klasik obračunao sa starošću! Stvar je u tome da te hrvatske pisce više nitko ne jebe ni pol posto, pa se čak i ovome mogu poveselit kao dobroj reklami u Srbiji… I mogu se još guštat da je Jergović ljubomoran na njihove uspjehe, pa im zato sere. Perišić je prošle godine na Uskrs u Sedmici izjavio, vjerojatno aludirajući na Jergovića, da je zavist bijedna osobina nižih duhom, moralno inferiornih, nerazvijenih, u svakom pogledu žgoljavih jedinki, krpelja, komaraca i stjenica. Zavist je, rekao je, osobina skučenih zajednica, pregrijanih timskih kupea u kojima ljudi jedni drugima smrde… — Ali svi su oni jebeno bili ljubomorni na Jergovića — kontrirao je Kuljiš. Pa Ferić mu je nekad u tekstovima lizao dupe kad god je bio u prilici… Sjećam se ono kad je zbog infarkta završio u bolnici i onda za Nacional napisao kako je u bolničkom krevetu čitao Dvore od oraha i da je to bilo toliko dobro da ga je maltene diglo iz mrtvih, da on sa svojim knjigama nije ni do koljena Jergovićevom pisanju… A i Perišić ga je pak odmah na početku opisao kao zajebanog tipa koji je, obrijanog vrata, u kaubojskim čizmama u nemilo doba zakoračio u salun zvan hrvatska književnost i sve unutra pocmekao svojim talentom — podsjetio sam Kuljiša. Od sve te spike naglo mi se pripišalo. Pomislio sam, evo odlične prilike da isprobam otmjeni toalet hotela Esplanada, možda i da maznem neki mirišljavi sapunčić da se s njim naspunjam posvuda pred snošaj sa Stojom. Tako sam i napravio, pokrao sam sapune i rolu iznimno mekog guz papira. Doduše, napravio sam u toaletu i lagani, zapravo teški incident: zamalo sam se pomokrio u saksofon Arsena Dedića. Mislio sam da je to neki poseban, otkačeni pisoar kao u nekom đez klubu, a to je Dedić uz umivaonik odložio svoj vlastiti saksofon da ga ne unosi u vece kabinu. To mi je pokvarilo raspoloženje. Dedić je živinski urlao, pozvao hotelsko osoblje. Smučilo mi se, tim više što sam strahovao da će mi pred tim tipovima iz hotelskog osiguranja poispadat pokradeni sapunčići ili da će netko od njih primjetit izbočinu što mi ju je na majici napravila ukradena rola vece papira. I Kuljiša sam doveo u jebeno neugodnu situaciju jer sam se svako malo drhtavim glasom pozivao na to da sam njegov gost, sve u uvjerenju da će me pustiti na miru na spomen njegovog imena. Mislim da se neugodnije nije osjećao ni Hudelist kad ga je Ćosićeva kćerka Ana u nekoj pripizdini, u šumi pored Vrnjačke Banje uhvatila za gušu i počela ga ispitivat kakve on to točno ima namjere s njezinim ocem. Odahnuo sam kad su me napokon pustili i kad sam kao metak izjurio iz Esplanade, bez da sam i otišao pozdravit Kuljiša. Srećom, knjigu Basarine i Jergovićeve prepiske odmah sam na početku tutnuo u široki džep sakoa kojeg je nekad na vašarima nosio moj djed Bajo. Doma kod sebe u Plitvičkoj, u dahu sam pročitao čitavu prepisku. Jergović nigdje nije spomenuo kozu Bijelku. Ali je zato svako malo spominjao Hudelistovu knjigu o Dobrici Ćosiću. Bio je fasciniran tom knjigom skoro isto koliko i ja. Prestravila me ta podudarnost! Da smo baš toliko na istoj valnoj dužini… U nekoj paranoji zabrijo sam da nas telepatijom odnosno kozopatijom povezuje Bijelka koja već treći tjedan pati u sesvetskom hotelu za kućne ljubimce. Nazvao sam Stojku na mobitel da ona ode po Bijelku, ali nije mi se javljala. Prostrijelila me sumnja: možda se opet spanđala s Čadežom, pa mi se zato ne želi javit. Uostalom, sad je baš negdje oko ovog datuma i Čadežov rođendan… A ni on mi se nije javljao, niti mi odgovarao na SMS-ove.