kako se djeca nose sa novim maminim (tatinim) partnerom

Dating > kako se djeca nose sa novim maminim (tatinim) partnerom

Click here: ※ kako se djeca nose sa novim maminim (tatinim) partnerom ※ ♥ kako se djeca nose sa novim maminim (tatinim) partnerom

Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Prvo putovanje trebalo je da traje sedam zemaljskih godina.

Posao je bio interesantan, primanja su bila nadprosecna, prijatelji su mi zavideli. Miješali se i stapali glasovi tipova kakve sam ranije gledala jedino na filmu. Sasvim malo sam podigla trepavice i pogledala ih. Od tolike vožnje počelo ga je boljeti koljeno pa se zaskočio i sjeo na kamionet, potom istresao pseću hranu iz vreće što ju je kupio na polasku, a onda otišao do crpke i na jednom automatu kupio kavu, a na drugom kekse s maslacem od kikirikija. Roll in my sweet baby's arms, Roll in my sweet baby's arms, Gonna lay 'round the shack till the mail train gets back And roll in my sweet baby's arms.

Razgovarao je s Cookienim cimericama koje su ga zvale gospodin Woodhull i koje su, po svemu sudeći, onu večeru koju im je pripravio na malenom električnom štednjaku u kuhinjici smatrale jednim od vrhunskih gastronomskih doživljaja svoga života. Frodo i Sam su se popeli na Kletu goru, a za njima i Gollum, i već su se Frodo i Gollum njihali na rubu kratera, kadli - zazvoni telefon.

Nura Bazdulj-Hubijar - Amanet - Curtis i Larry željeli su pogledati novu gitaru. Tako su snagu svojih reči nadovezivali na sve starije i starije, sve do izvora prvog pričanja.

Foxy 1 Anna Foxy Nura Bazdulj-Hubijar AMANET 2 Anna Foxy Mojim rahmetli roditeljima Hani i Asimu Hubijar 3 Anna Foxy Pred dolazak juna, ili istom njegovim dolaskom, studenti su postajali svjesni da osim landranja, druženja, plesnjaka u Slozi i Fisu, večeri na klupi pored Parkuše, sati provedenih u prvim sarajevskim kafićima, postoje i ispitne obaveze. Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt i obavezno kao torbicu, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama. Često sam odlazila u Kinoteku, slušala ploče Inglberta Humperdinga, Toma Jonesa, Denisa Russosa, Raya Charlesa... Družila sam se jedino s Hanadi, koja je također bila sklona melanholiji a bilo je perioda kada je zapadala u prava depresivna raspoloženja. Tako je bilo i sredinom juna s početka sedamdesetih. Izabrale smo termin u pet sati poslije podne. Dok je mene film naprosto razderao u komadiće, ona jedva da ga je mogla slijediti. Misli su joj bile uz Faruka, mladića s kojim joj se učinilo da će otkriti svijet. Onda je naišla Džana i Faruk je zaboravio da pod kapom nebeskom postoji djevojka s imenom Hanadi. Nakon predstave bila sam toliko uzbuđena i ganuta da sam na obližnjem kiosku kupila cigarete i u parku kod Druge gimnazije prvi put zapalila. Dvadeset tri godine života podrazumijevale su zrelost. Taj dio mene je razmišljao o upravo viđenom filmu kao o remek djelu, analitički, pa i kritički. Ali, dijete što je šćućureno i pritajeno živjelo u meni, dijete čiji je život bio samo knjiga iscrtana šarenim bajkama, probudilo se i s radošću živjelo svoj život. Nema ništa slađe od povlačenja u to bezbjedno doba u kome je sve dopustivo i sve moguće. Snovi su navirali kao izvorske vode. Nije bilo ni glasa ni slika, samo osjećaj prisustva, veoma bliskog, napola naslućenog. Moram poći u Casablanku, pronaći Ricka. Pošto se viteški odrekao Ilse i velikodušno je prepustio Victoru, treba doći neko u kome će moći naći utjehu. Lako ću ga pronaći, uvijek je u svome baru. Sam će nam svirati našu pjesmu. Ne smijem biti agresivna. Ilsa i njihova pjesma u njegovom su srcu isuviše žive. U početku ću zamoliti Sama da je pjeva samo rijetko, pa sve češće i češće, sve dok je i Rick ne prihvati kao svoju, dok njeni tonovi ne zagluše njihovu, koju su još u Parizu zavoljeli. Zapalila sam drugu cigaretu, hiljade kilometara, hiljade godina daleko od parka kod Druge 4 Anna Foxy gimnazije. Napola sklopljenih očiju prepustila sam se razdraganim snovima. Probudio me Hanadin plačan glas: - Možda još sve nije izgubljeno. Nije sve u ljepoti. Možda je praznoglava tuka, a duh je vredniji od ljepote. Ništa ne shvaćajući gledala sam blago ukošene, upadljivo razmaknute zelene oči u kojima su se zrcalile suze poput malih dijamanata. Za moju ljubav, nadu. Njene suze, istinska bol na licu i napukli glas slomili su moj otpor. Ispit je počinjao u podne. Vani je bio vreo, sparan dan. U maloj sali za seminare kao da je nedostajalo kisika. Ustala sam i otvorila prozor. Nakratko sam obuhvatila pogledom oazu našeg faksa, lijepi park s mnoštvom cvijeća, ukrasnog šiblja, šljunkom posutim stazicama. Najljepše je bilo onisko drvo bogate krošnje, okićeno s bezbroj ružičastih cvjetova krupnih čaški i dugih tučaka. Otvaranje prozora ništa nije promijenilo. Zrak je ostao ustajao i težak. Jedina promjena je bila što se tada buka automobila nešto jasnije čula. U sali nas je bilo osmero. Osim profesora i mene, sve su bili kandidati za polaganje. U prvom redu sjedili su dvojica mladića i jedna pjegava djevojka. U drugom jedan mladić nervozna držanja, asketski mršav i blag, a pored njega neka dugonosa djevojka i Džana. Ja sam se smjestila na sredinu trećeg reda. Stari profesor uspravna držanja, profinjenog lica i uglađenih manira ispružio je preko katedre duge tanke ruke i koncentrirano slušao odgovore pjegave djevojke iz prvog reda što je upravo polagala. S vremena na vrijeme podizao bi jednu ruku da popravi naočale ili ovlaš prođe kroz sjajnu sijedu kosu. Kada bi postavljao dodatno pitanje, sasvim malo bi pomjerio usne. Odgovarala je tečno, bez zastajkivanja, 5 Anna Foxy ali su se odgovori gotovo isključivo svodili na ono udžbeničko, bez ijedne osobne note koja bi im dala originalnost i pobudila pažnju. Potajno sam se nadala i svim srcem željela da joj genotip nije ni približan fenotipu. Daleko od toga da sam bila zlobna prema ljepoticama, ali Džana nije smjela moju jedinu prijateljicu baciti u očaj. Priroda nije bila osobito sklona Hanadi. Jedina njena privlačnost bila je osebujna čistota, bezazlenost, tako da se nerijetko činila kao biće bačeno s neke druge planete u ljudski čopor. Teško se uklapala u tračeve, tlapnje, prazne priče, težila je u svemu tražiti i naći viši smisao. Faruk je bio otkrovenje sreće, a onda je naišla Džana. Vjerovatno je dobro uvježbanim sanjivim pogledom, pokretom vitke ruke dok uvrće pramen kose, nekom frazom izgovorenom napuklim glasom, Faruka oborila s nogu. Ona je tako obarala svakog koga bi poželjela, da bi ga za kratko odbacila kao istom zapaljenu cigaretu u kojoj se našao panj. Misli su se blokirale. Džana je sjedala na mjesto ispitanika. Nalaktila sam se i čekala. Ispružila Džana duge vitke noge u crnim svilenim čarapama, mazno prebacila jednu preko druge. Glavu sasvim blago povila na jednu stranu. Pramen kose nehajno je uvrtala oko kažiprsta. Nisam joj mogla vidjeti lice, a ipak sam bila sigurna da su joj oči širom otvorene, sanjiva, gotovo pijana pogleda, a usne vlažne i nabubrile. Stari profesor ju je gledao minutu-dvije, i kao svako ljudsko biće pred istinskom ljepotom šutio kao omađijan. Počela sam se znojiti. Izraz profesorova lica se naglo preobrazio. Nestalo je zanesenosti, iznova je bio autoritativni profesor pred svojim studentima. Džanini prsti su oslobodili pramen kose. Ruka se spustila na stol, prstima povlačila nekontrolirane poteze po njegovoj površini. Ni noge nisu ostale 6 Anna Foxy graciozno prekrižene. Iz sekunde u sekundu mijenjale su položaj jedna pored druge, jedna ispred druge, pa opet jedna preko druge. Stiskala sam šake tiho likujući. Profesor se ponovo oglasio. Dante je bio veliki poštovalac grčke i rimske kulture... Dajte, navedite neki primjer. Nakon dugog snebivanja potmulo je izustila: - Đavoli. Profesor ju je gledao vidno iznenađen. Džana je otvorila torbicu, nervozno, brzo prebirala po njoj. Izvadila je maramicu i brisala čelo, pa lice. Šutio je i profesor. Pjegava djevojka se prigušeno smijala. Smijeh dugonose iz drugog reda bio je glasniji, nalik siktanju zmije. Mladići su se napregnuto uspravili. Izgledali su kao vitezovi potpuno spremni za romantičnu zadaću - spasiti lijepu princezu koju je zarobio strašni zmaj. Vladala tišina, napadna, nelagodna. Svi smo pogledali kroz prozor. Po ko zna koji put nas je zabljesnulo ljepotom ružičastih cvjetova krupnih čaški i dugih tučaka. Džana je također pogledala raskošnu krošnju i nijemo klimnula. Onda je uzeo indeks i upisao ocjenu. Umalo nisam ciknula od radosti. Ovo je prevazišlo sve moje želje. Hanadi će odvaliti od sreće kad čuje Džanine bisere. Sačekali smo da profesor izađe a onda pokuljali na vrata. Samo je Džana i dalje sjedila ne pomjerivši ni mali prst. S vrata sam se osvrnula i pogledala je. Oči joj i dalje bile široko otvorene, nebeski plave. Sa suzama što su ćurkom tekle niz zarumenjene obraze tekao pozlijeđeni ponos. U tom kratkom času bilo mi je sasvim jasno da taj pogled dugo neću moći zaboraviti. Pomisao na vlastitu pakost izazivala je osjećaj gađenja. Požurila sam u sunčano popodne. Od vanjskog zraka nakratko osjetih ugodnost koja vrlo brzo pređe u nelagodu. Pregrijan, suh zrak je treperio od jare. Tek rijedak lagan dašak vjetra donosio je miris bagremova cvata i nešto svježine. Na tren mi se učini da gubim tlo, da lebdim u zrakopraznom prostoru. Uskoro ću lebdjeti poput ružičastog balona. Čvrsto uprijeh stopalima o vreli asfalt. Valjda će me zadržati sila zemljine teže. Na ulici samo rijetki prolaznici. Pred semaforom stajao čitav red automobila ispuštajući plinove neugodna mirisa. Zvonjava tramvaja kao i uvijek prijala uhu. Moram što prije sandale odnijeti obućaru. Potpetice su se sasvim izlizale pa metalni šiljci zveče kao da kaska konj kome su ostale samo dvije potkovice. Znala sam da tim običnim, malim stvarima samo pokušavam potisnuti osjećaj koji me prožeo pri pogledu na Džanino lice. O onome što se zbilo mislila sam s teškim žaljenjem i pomalo zbunjena, bila sam tužna zbog njene nevine bezazlenosti suprotstavljene mom osjećaju trijumfa, tako ružnom, tako izvan svega što je čovječno. Živjela sam u uvjerenju kako mi je duša oslobođena svega nedostojnog, da je u njoj sve povezano u neki spontani sklad, kao u pjesmi. Nije li ovo danas apsolutni demantij takvog uvjerenja? Poznajem li ja sebe, da li čovjek općenito ikada spozna sebe? Stvaramo vlastitu sliku, ne onakvu kakva je 8 Anna Foxy doista, nego zamišljenu, satkanu od želja - mislila sam tromo se vukući ulicom. Znoj mi je lijepio košulju za leđa. Šta ja zapravo imam protiv djevojke koju samo po viđenju znam? Šta se mene tiče sklad ili nesklad njene vanjštine i intelekta? Ni u jednom ni u drugom nema njene zasluge ni krivnje. Kod svih ljudi to je rezultat nekakvih duboko kompliciranih genetskih rekombinacija oca i majke, djedova i nana i generacija prije njih. Ko zna čega sve još. Mračno i nedovoljno ispitano područje i za znanstvenike koji se bave isključivo time. A ja, mali, prosječni student književnosti, padam u trans kad na trenutak uvjerim sebe da je neko glup, i to zbog toga što to želim. Degenski, u najmanju ruku. Djevojka koju sam vidjela izlazeći iz učionice djelovala je sasvim prirodno, nepatvoreno. Zapravo su njena koketerija i izvještačenost lažni. U tom času ih je bila odbacila i zaboravila. Na čas sam se zaustavila a onda promijenila pravac. Neki dječak je plakao naslonjen na hrapavi neravni zid. Primio je novčić i nasmiješio mi se. Kako je lako učiniti sretnim jedno dijete! Kao da me probudio. Osjetila sam da značim nešto na zemlji zbog jednog malog dječaka koji više nije tužan i koji mi je zahvalio osmijehom. Noseći u očima sliku lijepog dječaka koji više nije plakao pošla sam kod Žakija. Neka nemirna radost ispuni mi dušu kada sam ga vidjela u okviru vrata. Širio je oko sebe mir kao što lampa rasipa svjetlost. Usne mu se nehajno razdvojiše. Otkuda ti u ovo doba? Znaš da za četiri dana polažem. Svaki neradni dan mi je praznik. Jeli smo tople sendviče zalijevajući ih hladnim mlijekom. Zaustih da kažem kako je to bio čisti gubitak vremena. Sve je tako glupo. Važno je biti svjestan svoje obaveze, samo tada možemo biti sretni. Tada možemo živjeti u miru, i umrijeti u miru, jer ono što daje smisao životu istovremeno daje i smisao smrti. Poštujem ljude koji su svjesni svojih dužnosti jer nijedna nije ništavna. Ali da te ne dušim praznom retorikom. Opusti se, osjećaj se kao kod kuće. Istuširat ću se pa ćemo malo uživati dok su starci vani. Podigla sam noge na niski stočić. Čula sam vodu kako se šumno slijeva u kadu. Milovati se i ljubiti mlako, bez želje, bez užitka, bez strasti, pokušavajući uhvatiti misli koje su hitale ka nekom drugom mjestu, nekom drugom čovjeku. Danas mi je doista neki ludi dan. Kao da sam izašla u šetnju pa svratim sad malo u ovo, sad malo u ono raspoloženje. I razmišljanja su mi zbrkana. Vjerovala sam kako su mi i duša i tijelo čisti. Vjera u čistotu duše pala je na ispitu prije sat vremena. Hoće li isto biti i s vjerom u tjelesnu čistotu? Nisam se trudila da je čuvam, čuvala se sama jer sam to silno željela. Otkrivala sam se jedino zvijezdama, bila bijeli čaršaf razastrt na vjetru pod vedrim nebom. Prihvaćala jedino i djetetu dopustive nježnosti. Ni onda, prije, kada me vukla silna, praiskonska, normalna ljudska želja za putenim, nisam dopustila sebi preći granicu koju sam za sebe sama nacrtala, granicu koja bi, ako bih je prešla, po mome sudu vodila u grijeh. A šta je ovo? Nije li nedopustivo i sramno dodirnuti muškarca ako te ne vodi ljubav? Liči li to malo na jeftine žene? Razlika postoji, velika je, ogromna je, ali nekakva dodirna tačka ipak postoji. Zarad čega to onda činim? Da pružim Žakiju trenutak ushita koji on meni ne može pružiti? U ime čega, ako to nije ljubav? Na prvi pogled me opčinilo njegovo lice i stas, napukli duboki glas, obrazovanje, duh, ozbiljnost, ali mi je vrlo brzo bilo jasno da se iz te trenutne zaslijepljenosti, iz iskre koja je naglo bljesnula kad su nam se pogledi ukrstili nikada ne može razgorjeti plamen. Pa ipak sam i dalje s njim. Je li to želja da pokažem njegovom ocu kako Žaki nije na putu koji vodi u moralnu i materijalnu propast, kako za povratak na put časna čovjeka nije kasno? Ili slijedim glas srca njegove majke kojoj nijedan sin na svijetu nije vrijedan ni malog prsta njezina sina, a to što se ponekad napije nikad nije kazala do delirija i u takvom stanju bude sudionik u nekoj tuči pa 10 Anna Foxy prav-zdrav zaglavi u zatvoru, Bože moj, to je svojstveno mladosti. Mladost-ludost - često je ponavljala govoreći o njemu uz erupciju ljubavi iz očiju. Ili sam, bolno svjesna ponora koji se pred njim otvara, povjerovala da imam neku čarobnu moć, moć koju mi daje njegova ljubav, moć kojom ću ga vratiti sa staze na koju je zalutao, kojom ću ga odvratiti od jedinog, ali teškog poroka pred kojim je pokleknuo. Nikada ranije nisam o tome razmišljala, ali sam u tom času zaključila da, ma šta bilo u pitanju, ne potire činjenicu kako se predajem zagrljaju čovjeka za koga osjećam mnogo čega lijepog, samo u tom mnoštvu nema ljubavi. Bože, život je sveopća ludnica. Samo se zagnjurujem u čudnu atmosferu zabune i besmislenosti. Odvlačiti Žakija od provalije kojoj je sve bliže, isto je kao gasiti razbuktali požar vodom iz bokala. Odjednom mi pred oči izroni zabilješka iz očevog rokovnika. Krišom sam je pročitala nebrojeno puta, sadržaj znala napamet. Samo je misao slobodna, široka i duboka onoliko kolike joj dimenzije možemo dati. To je utješno, to je lijepo. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidbu prostranstvima misli. A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca podsjeća kako davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima. Da nije davno, u danima koje ne pamtim, možda i prije mog rođenja, imao još jedno dijete osim Sulejmana i mene, pa ono umrlo? Razlika u godinama između nas dvoje je dosta velika. Sule je stariji više od sedam godina. Zašto su mu se u sjećanje vraćale tužne djetinje oči? Djetinje oči su blage ili vragolaste, ali gotovo redovito vedre. Možda je bilo teško bolesno, a već dovoljno veliko da to shvati. Ali, zašto je baš u zadnje vrijeme to sjećanje naglo oživjelo i zaboljelo tako snažno da i samu misao od sebe mora kriti? Čini se malo vjerovatno. Ne bi postojao nikakav razlog da to on i majka kriju od svoje djece kao nešto ružno, sramno. Nemoguće je da ga za više od dvadeset godina 11 Anna Foxy makar slučajno ne bi pomenuli, da u brojnim albumima ne bi bila sačuvana makar jedna fotografija. Ne, to ne može biti u pitanju. Da nije imao dijete s nekom drugom ženom koju je volio u jednom dobu života, a želja za ocem rezultirala tugom, ili je on to tako doživljavao? Možda je plod samo usputne veze sa ženom koja mu nije značila ništa, ali dijete, iako neželjeno, moralo je mnogo značiti čovjeku poput njega? Ako je ta žena nekamo otišla i odvela dijete sa sobom, njemu je, duboko u duši, ostala misao na tužne oči i drhtave trepuške? I to je malo vjerovatno. Otac voli majku iskreno, duboko. Osim toga, koliko ga znam, a znam ga bolje nego bilo ko drugi istog smo karakternog i emotivnog sklopa nije bio sklon avanturama. Nije li mislio na mene? To su već nebuloze. Nas smo dvoje uspostavili takvo jedinstvo gdje više nisu potrebne riječi. Zašto bi skrivao misao na mene? Zašto bi pominjao tužne djetinje oči. On jedini zna za ono dijete u meni, ali također zna da mi oči nisu tužne. Istina je da sam tužna i ne žalim zbog toga. Tuga je blaga, kao bistra voda, i vezana je za strujanje života. Ali, oči mi nisu tužne. One gore onom vatrom koja je svojstvena jedino mladosti. Pamtim njihove sitne i nešto krupnije razmirice, glasove povišenog tona, mrke poglede. Ali, koliko poznajem svog brata, taj njihov povremeno javno ispoljeni, a vjerovatno stalno prisutni latentni antagonizam, nije njegove oči bojio tugom, nego vatrom prkosa, bijesa i otpora. Tata je želio da završi gimnaziju, on se upisao u ekonomsku. Tata je želio da studira medicinu, i mada je, čini se, i sam imao sklonosti za taj posao, upisao je pravo i studirao ga sto godina. Kada je tata angažirao profesora da mu daje časove violine, on je kupio bokserske rukavice i satima boksao s jedinim sparing-partnerom - vrećom koju je napunio pijeskom i objesio u podrum. Tata ga je molio da se druži s vršnjacima dobrog odgoja, njegovo društvo su bili dječaci koji su rano počinjali pušiti, piti, kojima drskosti pa ni tuče nisu bili strani. Da nije kakva ljubav iz mladosti, snažna, strasna, luda, pokopana sve duge godine i sad, kada je starost kucnula u okno prodžarala pepeo te se ukazao još sasvim neutrnuti žar? On je pisao o djetinjim očima. A možda nema veze ni sa čim stvarnim. Dopala mu se misao kao misao pa osjetio potrebu da je zapiše. Na koncu, taj rokovnik je pun izreka mudrih ljudi. Zašto se opterećujem sa nekoliko rečenica napisanih očevom rukom, i zašto su mi one baš u ovom danu, u ovom času pale na pamet? Mirisao je na čistoću i sapun. Sjeo je i privukao mi glavu na široki kut svog ramena. Sklopila sam oči i osjetila mir, blaženstvo kao da tonem u duboke vode. Usana koje su klizile po čelu, obrazima, vratu, jedva da sam bila svjesna. Plovila sam pučinom sjećanja, tihom, mirnom, pozlaćenom blagim suncem. Snovi što su spavali skriveni negdje iza čeone kosti, snovi o dalekim milovanjima toplim pod pokrovom trepavica i vremena, probudili se. Trgnula sam se kad se Žaki trgnuo i uspravio. Odsutno sam ga gledala, a suze su i dalje klizile završavajući put upijene negdje u kragni plave košulje. Nisam osjećala stid, ni kajanje. Nisam mogla otkriti ništa u sebi, samo golemu pustoš u srcu. Pomislih kako sam u tom času nalik školjci kojoj su istrugali nutrinu. Klimnula sam još uvijek s druge strane kulisa. Nisam mogla prihvatiti ovaj dekor, suviše teatralan, dekor koji je već poslužio za mnoge slične scene. Suze su dolazile iz onog kuta srca gdje je budno stražarilo nešto toplo i dragocjeno. Zašto ste se zapravo rastali? Pučina sjećanja više nije bila mirna. Zapuhalo je snažno, digli su se visoki talasi. Oštar bol zapara grudi kao na ubod krhotine stakla. Klonut ću pred noge ovog čovjeka, ovog stranca, koji me do maločas ljubio. Oh, jest, jest, nekada me silno volio - vikalo je nešto iz mene - ali me pozlijedio tako duboko da ne mogu zaboraviti... A prošla je, eto, godina dana. I onda su cvali bagremi šireći sladunjav, pomalo otužan miris. Sunce se kotrljalo niz obronke Vilenice, sumrak lijegao na grad. Naglo je povukao ruku s moga ramena i nastavio koračati. Šutke smo prešli nekih stotinjak metara. Pogledala sam ga krajičkom oka. Lice mračno, guste obrve spojila bolna grimasa. Gledao je cestu pred sobom odsutan, povučen u predio koji je oko sebe izgradio, kao tamnicu. Neka mi slutnja obuzela dušu. On se, i dalje šutke koračajući, okrenuo nazad. Jesam li kazala nešto što nisam trebala? Čim sam pomenula brak preobrazio si se u drugog čovjeka. Bože moj, pa to još ne znači kraj svijeta. Vidjela sam kako je zagrizao donju usnu. Usiljeno sam se nasmijala. Najbolji je tatin prijatelj. Nikoga nema osim mene. Imat će nas oboje. Molim te, odgodimo ovaj razgovor za neki drugi put. U odlaganju je opasnost. Jača sam nego što se činim. Šta to kod mene ne zadovoljava kriterije tvoga oca? Otac mi je pričao da je prije udaje bila ljubavnica tvoga oca. Sve se dešavalo kao na nekom nestvarnom mjestu, tuda priča u mome sjećanju. Pamtim jedino, pa i to maglovito, kako sam stiskala šake u pesnice i udarala ga u prsa jako, najjače što sam mogla, vičući da laže, da laže i taj stari gad koga zove ocem. Ustvari, toga časa željela sam ga ubiti. Od toga dana nikada ga nisam pogledala, riječi jedne s njim nisam progovorila. Njegove, u grču izgovorene riječi, pokopala sam duboko u sebe ne usuđujući se misliti na njih. S gađenjem i prezirom sam odbacila gnusnu, prljavu laž. Vrijeme je postepeno stišavalo snažna uzbuđenja, zatim ona manje snažna. Ostala je samo skrivena misao koja ponekad, noću, pokušava izroniti iz mračnih dubina, ali je svaki put snagom volje uspijem zaustaviti i ostaviti da spava u tami, u nekom skrivenom pretincu uma. Nas dvoje smo samo dvije duše izgubljene u pustoši junskog popodneva. Šta te onda vezuje za mene? Nije ljubav, nije ni strast, a ipak postoji neko sidro. Ako nas ono ne bi držalo kao vezane lađe, osjetila bi čari slobode ili bi potonula? Za sve mi je u ovom prokletom životu svejedno. Hladni blijesak u njegovom pogledu prože me jezom. Ja sa svojom ostajem. U tome je jedina razlika. Kod Higijenskog zavoda sam izašla iz tramvaja. Javi se slabost, omaglica. Učini mi se da gubim svijest. Zastadoh i nekoliko puta duboko udahnuh. Idući prema stanu pomislih kako je lijepo što je strina na banjskom liječenju. Tek što sam stavila ključ u bravu, čula sam da zvoni telefon. Daj, Selma, ne izmotavaj se. Sve sam već saznala, ali još jednom iz tvojih usta želim čuti svaku provalu tog imbecila. Šta misliš kako da to Faruku dohaberimo? Riječi joj bile popraćene kreštavim, odvratnim smijehom. Čula si za đavole, za Vergilija - tada se zagrcnula od smijeha - ali ono na kraju, poređenje sa drvetom, to daje aromu i slast. Cura prosto nije pročitala knjigu - kazala sam s hladnoćom u svakoj riječi. A on je rekao... Postupio je i nepedagoški i neljudski. Da je meni nešto slično rekao, budi sigurna kako bih mu vratila istom mjerom. S druge strane čula sam šumno disanje a onda signal prekinute veze. Ne osjetivši ni olakšanje, ni ljutnju, uđoh u dnevnu sobu. A i ja sam neka pametnica. Kod tolikih normalnih cura u Sarajevu, baš sam nju izabrala za prijateljicu. Džana nas je, i ne znajući, oboje oslobodila. Uskoro sam utonula u san kao u blaženstvo majčine utrobe. Zraka sunca bijesnu u prozorsko staklo, zaplesa mi po licu. Otvorila sam oči, nekoliko puta trepnula i tek napola razbuđena odlučila da pođem kući. S prozora roditeljske kuće svjetlost je padala na bokore ruža u vrtu i aluminijsku pločicu s upozorenjem - 'Čuvaj se psa'. Čim sam otvorila kapiju, Serdo je istrčao iz kućice i oglasio se potmulim cviljenjem. Čučnula sam, on podavio prednje šape i spustio mi glavu na koljeno. Prepustio se milovanju stavljajući vlažnu njušku na moj dlan. Nešto toplo razli se tijelom zbog blizine kuće, roditelja, vrta, Serđe. Majka je stajala ispred otvorenih vrata. Srele smo se na pola stubišta koje je vodilo na kat. Tiha noć polegla po mom gradu, vrtu mojih uspomena i želja. Preko maminog ramena gledala sam mjesec što je visio zapleten među orahovo granje, sela zvijezda oko njega. U nosnicama osjećala miris lipova cvata i slušala otkucaje maminog srca. Nije bilo ni umora ni klonuća zar je ikad i bilo? U sobi sam se obazirala oko sebe, pogledom zagrlila svaki dio namještaja, svaku dragu sitnicu. Mama priđe televizoru i priguši ton. Pratila sam je pogledom. Gusta kosa srninosmeđe boje uokvirila ovalno lice pravilnih crta. Oči se caklile kao da ima groznicu, osmijeh joj nejak. Možda sam malo umorna. Tijelom mi prođe talas studeni. Da popijemo po fildžan kafe? Dok je ti ispečeš, zavirit ću malo u svoju sobu. Majka u korpu odloži započeto pletivo i pođe u kuhinju. Sobica me čekala udobna, topla, moja, kao i uvijek. Sjedoh na kauč ispod prozora. Uzimajući i milujući jednu po jednu lutku s police što mi je bila nadohvat ruke, mislila sam kako sam baš na tom mjestu pisala svoje prve pjesme. Bila sam sedmi razred kad se moj uvijek oštri pogled prvi put prevario. Naglo iždžikljali djevojčurak je musavog, bubuljičavog dječaka iz susjednog razreda vidio kao oličenje ljepote i hrabrosti. Čula sam kako me mama doziva da otključam vrata tati. Zagrlio me šutke i držao uza se nekoliko trenutaka. Nema veće slasti nego biti zarobljen obručem njegovih ruku. Pili smo kafu i pričali kao da smo svaki dan zajedno. Uvijek je tako bilo. Dani koje smo proveli odvojeno naprosto bi se izbrisali. Postojali smo samo kao cjelina. Željela sam upitati kako mu je prijatelj đavo da ga nosi ne bih li čula koju riječ o Muharemu. Želju je nadjačao strah da bi mi u duši nastao nered. Ustala sam, na krišku hljeba namazala puter i uz šolju mlijeka uslast pojela. Onda sam legla na kauč. Ranije se lomio, a sada definitivno odlučio da presele u Podgoru. Više ga neću ni vidjeti, više koljena neće zaklecati kad srce šapne da je negdje blizu. Imaju prekrasnu kuću na hridi. U svakoj sobi čuje se huk mora. Emin kaže da mu je sin posebno nadaren za portret te da će u sezoni portretirati turiste. Obješenjački je dodao kako mu ne bi nedostajalo kandidatkinja i kad bi crtao poput osnovca. Bol u grudima rastao. Ni rođeni mi brat nije bio bliži. Drag mi je, poštujem ga, a što mi je uvijek najviše značilo - vjerujem mu. Nasreću, on odlazi i ti ćeš ostati u uvjerenju da si imao istinskog prijatelja. Nećete se viđati, ali ćete sasvim sigurno ostati bliski. Svi su moji prijatelji i svi neprijatelji sjedinjeni u njemu, ja više nemam ni jednog neprijatelja na svijetu. A Selmi je, čini se, svejedno što joj bivša ljubav odlazi. Izvana sam ostala mirna, bura je bjesnjela u meni. Osjetila sam dodir meke tkanine po golim nadlanicama. Nisam mogla pred Selmom... Nikada joj se nisam toliko obradovala kao večeras. Nisam mogla podnijeti da budem sama. Zašto to nisi mogla reći pred njom. Sigurno bi se i ona radovala. Malo prije njenog dolaska, sasvim iznenada i bez ikakva razloga, obuzeo me ružan predosjećaj. Strah da ću uskoro umrijeti. Odaće me srce, u grlo se popelo i udara kao zvono. Disanje postaje čujno, šumno. Ti trenutni osjećaji su čista glupost, ne treba im pridavati nikakav značaj. Nailazili su i meni više puta. Ali, kad sam to od tebe čuo, paralizirao sam se. Ipak, sada ti moram reći - bez tebe bih bio kao iščupana biljka. I mama je šutjela. Oni se najbolje razumiju kad šute. Mama mu treba uvijek. Čak i kad zapadne u turobno raspoloženje, ona mu treba da ga sluša kako šuti. Čula sam mamine lake korake. Sasvim malo sam podigla trepavice i pogledala ih. Tata je držao maminu ruku i milovao svaki prst, svaki obli zglob. Jesi li sretna sa mnom? Uzdah što joj se oteo kao da je iz nutrine zemlje izašao. Ne vraćajmo se na to, molim te. Jer, kad sve saberem i oduzmem sigurna sam kako ni s kim ne bih bila sretnija. Jedno vrijeme nije odgovorila. Onda je zamišljeno kazala: - Sve što želim je da ti i Sule izgradite između sebe čvršći most. Znam da ne može biti kao onaj između tebe i Selme, ali bar malo čvršći nego do sada. Govorila je s naporom. To se osjećalo u svakoj riječi. Zar to sve ove godine ne pokušavam? Sve se nekako tumbe okrenulo kada si otišla u bolnicu roditi Selmu, a ja njega odveo kod rahmetli Mustafe. Otišao je jedan, vratio se sasvim drugi Sulejman. Razgovarala sam o tome s psihologom. Rekao je kako ljubomora može 20 Anna Foxy utjecati na promjenu kod male djece, ali da kod sedmogodišnjaka rođenje brata ili sestre izaziva radost. Ili, možda, samo nabacio nešto što bi u njemu pobudilo sumnju? Dobri Bože, o čemu to oni govore? Šta je to on znao, a Sule nije? Šta mu je mogao reći? U što je Sule mogao početi sumnjati?... Da otvorim oči, da kažem kako sam sve vrijeme budna, sve čula, da kao njihovo dijete imam pravo znati kriju li nešto od nas?... Ima li ona zabilješka u tatinom rokovniku nekakvu vezu s tim? Ali, ako postupim tako, neće li izgledati podlo pretvaranje da spavam? Ne bih li ih time pozlijedila ili zatekla nespremne nespremne za šta? Ne, ipak ću ostati ovako i peći se na žeravici sumnje koja me obuzima, na mukama što ne znam nešto što bih, osjećam, morala znati. I ja sam pretjerala idealizirajući one prve godine. Ustvari, vaš odnos je od samog početka isti s tek povremenim oscilacijama. Problem je što ste toliko različiti. On je od malih nogu sav zakočen, zatvoren kao orah u ljusci, pun gorčine, samo se to jače ispoljavalo nakon boravka kod Mustafe. Šta je sad ovo? Prvo me po kratkom postupku slede, pa postepeno otkravljuju. Ovo malo sirotog moždanog tkiva ne može izdržati toliki bururet - odahnula sam. A možda je i noć kriva. Tada sve izgleda zamršenije i teže, sitne stvari dobivaju daleko veće dimenzije. Vrijeme je za spavanje. Hoćemo li je buditi? Noći su još hladne. Tišina je trajala samo tren. Čula sam kako tata jedva razgovijetno, kao za sebe, šapuće: - I u smrtnom času bit ću zahvalan Bogu i njoj što su mi te dali, moja Rabija. Vratila se i pokrivala me. U sobi nije bio potpun mrak. Gorjela je ulična svjetiljka preko puta, i mjesečina je bila jaka. Protrljah oči te izađoh na terasu. Napolju se vidjelo još jasnije. U dugim uskim sanducima cvale pelargonije puštajući bokore raznobojnih cvjetova da se razliju po vanjskoj ogradi terase. Nebo je ličilo na ogromnu riznicu zvijezda, u grmlju žmirkali svici, pljuštala mjesečina. Na momente se nije jasno moglo razaznati šta su zvijezde, a šta svici. Mjesec se raspetljao i izvukao iz orahova granja i slobodno plovio pučinom nebeskom. Oduvijek sam znala da moji roditelji žive u gotovo savršeno skladnoj vezi, da je ta veza satkana od uzajamnog poštovanja, potrebe jednog za drugim, navike. Mislila sam da s dugim nizom godina provedenih zajedno ljubav prerasta u neku drukčiju, gotovo rodbinsku. Te sam noći spoznala da to kod njih nije tako i ta je spoznaja donijela radost. Dvije godine smo gradili nešto za sebe. Već sam bila povjerovala kako smo to nešto već izgradili, da je to tvrđava stamena i trajna, poput onih drevnih, uzidanih u zidine prastarih gradova. Nažalost, to je bila tvrđava nacrtana u pijesku žala koju je saprala i odnijela prva plima. Oseka je bila tatino sentimentalno vraćanje u prošlost pred prijateljem, a plima, konstrukcija i interpretacija Eminovih riječi dok ih je izgovarao sinu kao opomenu, prijetnju, zabranu, možda. Bez zaziranja, izvukla sam iz mraka sebe te riječi doslovno otisnute na matricu pamćenja: - Otac kaže da je prije udaje bila ljubavnica tvoga oca... Polako, poluglasno, izgovarala sam ih ne osjećajući pri tome ni zgražavanje, ni osudu, ni prijekor. Nije mi bilo jasno zašto sam od njih bježala godinu dana kao od crne aveti, bojala ih se, skrivala ih u najmračnijim hodnicima uma. Jesam li strahovala da će majka, ako ih prihvatim kao istinite, izgubiti onu, gotovo svetačku aureolu? Zaključih da sam zapravo bila nerazumna. Trebala sam se odmah suočiti s tim, raščistiti u sebi sve nedoumice. Glupo je u mračne kutove trpati bilo šta nerazjašnjeno. To samo stvara muku i strah od suočenja, a 22 Anna Foxy do suočenja kad-tad mora doći. Što je odlaganje duže, suočavanje je teže. Nisam sumnjala da je stari Emin govorio istinu. Za to nije imao razloga, a i da jeste, izmislio bi nešto uistinu sramno i svježijeg datuma... Šta je navelo tatu da se otvara pred njim? Žal za mladošću, za njenim ludostima i dražima, zanosom, trenutak kad se prisjeća svega onoga što mladost nosi, čega se boji, a što je drukčije od uhodane, prokušane, sigurne staze sretnog braka? S Eminovog stajališta možda tadašnji odnos mojih roditelja ne izgleda moralno. Stariji je od tate petnaestak godina. Dugo je momkovao olako trošeći golemo nasljedstvo predaka-begova. On je mlad čovjek suvremenih nazora. Zašto se nije suprotstavio očevom mišljenju? Ima li otac nad njim toliki utjecaj da bez pogovora ispoštuje sve što od njega traži? Rano je ostao bez majke, on mu je gotovo čitav život i otac i majka, imaju samo jedan drugoga. Otac bi bez njega ostao raspolovljen, osakaćen, napola ili sasvim izgubljen. I Muharem njega voli i treba, ali suviše je jak, samouvjeren i samosvjestan za slijepu pokornost. Možda se on svjesno žrtvuje, ispunjava svaku starčevu želju, skače na svaki njegov mig, strogo se drži puta koji mu trasira i uživa u tom žrtvovanju. Ovaj put si mene žrtvovao. Halal ti bio moj bol. Vrijeme će pokazati je li, i koliko je neko od nas izgubio. Nebitno je što mi čežnjivo oči blude u ovu noć pijanu od mjesečine, što me boli duša jer je četiri stotine i sedamdeset pet koraka jednako kao da je okean između nas. Neuporedivo je bitnije da sam se oslobodila tereta riječi koji me godinu dana iscrpljivao, morio, a razloga za moru i nije bilo - s nekim svečanim mirom bezglasno sam govorila momku koji je u to gluho doba mirno spavao, momku koga sam još uvijek ljubila i koga ću, bojim se, i dalje ljubiti. Ipak, moram svoj svijet očistiti od svega nemirnog, nepostojanog, nestalnog, kao što je lice na prozoru vlaka koji juri. Predugo sam bila pastir koji. Ova uznemirenost srca više nema nikakvog smisla. Ispružila sam noge na ogradu, glavu naslonila na grubi naslon stolice. Kao da sam se istom tada rastajala s Muharemom i pomirena, bez misli, tonula u dubinu noći. Ne znam koliko je trajalo to plutanje izvan prostora i hoda vremena. Mjesec počeo blijedjeti, zvijezde se gasiti. Odozgo, s okolnih brda neopazice se prikradala zora. Njena svjetlost boje ćilibara miješala se s posljednjim ostacima mjesečine. Gorki napitak koji može izazvati groznicu. Obrisala sam mokre trepavice i pošla u krevet. Možda ću nakon buđenja osjetiti kako se iznova rađam. Jesam li to došla do nekog praga nakon čijeg se prelaska postaje sasvim drugi čovjek? Hoću li ga preći u snu? U tramvaj sam uskočila kad je već polazio i vrata se počela zatvarati. Vozač je zakočio nerazgovijetno gunđajući. Otrgnuo je voznu kartu i pružio je čekajući novac. Još zadihana pružih mu novčanicu. Jedna mala ruka na dlanu je pružala sitan novac. Osjetih zbunjenost i navalu krvi u obraze. Bilo je još samo troje putnika. Zažalih za onom uobičajenom gužvom, miješanjem znoja i najrazličitijih glasova koji su me redovito izluđivali. Tada je tišina bila napregnuta i mučna. Tramvaj je zvonio kroz tihu sarajevsku večer. Na istoj smo godini. Džana - pružila mi je malu ruku. Koža joj je bila meka, hladna kao led. Naravno da sam te viđala. Čini mi se da sam te prekjučer vidjela na faksu. Za dva dana polažem pa sam malo pratila tok ispita. Još jednom - hvala. Gledala je nekuda u prazno. Po izrazu lica nisam mogla zaključiti da li se smiješi, ruga ili bezazleno šali. Svima je bilo jasno da nisi pročitala knjigu. Glupo je što jednostavno nisam odustala, još gluplje što sam onako reagirala. To ne liči na mene. Nisam navikla na poraze, to ti je. Otpila je gutljaj kole. Pročitala sam samo predgovor. Dane koje sam planirala za Dantea jesam provela u raju, ali vlastitom. Činili ste se zaljubljeni. To kod mene traje samo dotle dok nekog sasvim potčinim. To je pitanje dara kao i poezija. Neću da budem pivo, i niko me neće lokati. Šta je uopće ljubav? A to je ništa. Ono što često ljubavlju zovu ustvari je samoljublje. Jesi li ti s nekim zato što ga činiš sretnim, ili je upravo obrnuto? Okrene ti leđa, izađe s drugom, ili se ne daj Bože, u drugu zaljubi, oči bi mu iskopala. Sve je 25 Anna Foxy dozvoljeno, sve je opravdano, sve je iz ljubavi... Oprosti, uopće nisam mislila na tebe, nego općenito. Oko kažiprsta je uvrtala pramen kose. Gledala je neku mrvicu na stolu tako koncentrirana kao da odlučuje o sudbini čovječanstva. U oči joj se uselila sjeta. Pramen kose pao niz čelo. Učinilo mi se da joj u glasu osjećam suze. Jedino bi tada promijenila ubjedenje. Ipak, imati ga, a željeti da ti se to desi, značilo bi da imaš u sebi nešto samoubilačko. Doista ništa loše nisam mislila. Samo ponavljam, po meni je ljubav jača i od smrti. Izgleda kako ni za tebe ni za mene nema sredine. Prijalo mi je ovo ćaskanje. U kojem ćeš pravcu? Prije nego sam se i rodila. Kod Ali-pašine džamije smo se zaustavile. Mimoilazila sam se s mladim zagrljenim parovima. U ustima opor okus, u duši pustinja. Rukom čvršće stegnuh ručku na torbici. Dolje, ispod zidina od starog, poroznog kamena jedva čujno tekla Miljacka. Gledala sam usjeke između blokova kamenog zida i mislila kako život uvijek nađe načina da se pojavi. Naime, i između tih suhih, vremenom izgrizenih kamenih blokova gdje nema nimalo zemlje, mahovina se usuđuje da ovdje ondje procvjeta. Prvi put mi je Žakijeva ruka oko ramena pružala sigurnost, zaštitu, pa i užitak. Večeras je uz tebe. Sit sam djevojaka za jedan dan. Nema u tome zadovoljstva, samo... Riječi mu se zaglavile u grlu, zaustavio se u pola koraka. Bljedilo mu probilo tamnoputo lice. Osvrtala sam se oko sebe spremna da zovem u pomoć. U blizini je bio samo par s kojim smo se upravo mimoišli. Mlada žena je gurala kolica s bebom. Na trenutak se osvrnula. Podigla sam ruku da joj mahnem, ali ona više nije gledala prema nama. Žaki je odjednom krenuo dalje, žurno, ubrzana daha. U hodu je pripaljivao cigaretu. Glas mu bio leden, osoran. Prešli smo na drugu obalu. Javio se čudan osjećaj nelagode, nalik strahu, Nisam joj znala uzrok. Sišao je niz dva basamaka i otvorio neka vrata u suterenu. Našli smo se u poluosvijetljenoj birtiji. Bio je dovoljan samo jedan pogled da to shvatim. Povukla sam ga za rukav. Za tebe nije, ali ti nije mjesto ni uz mene. To sam ti davno rekao. Podigao je ruku u znak pozdrava razvlačeći usne u tanak, tvrd luk. Sjeo je za prvi slobodan stol. Miješali se i stapali glasovi tipova kakve sam ranije gledala jedino na filmu. Pratilje su im bile odgovarajuće. Oborila sam glavu i gledala prljavi stolnjak s bezbrojnim masnim mrljama nepravilna oblika i različite veličine. Imala sam osjećaj da mi glava raste, raste. Uskoro će ispuniti ovu zagušljivu rupu što je zaudarala na jeftinu rakiju i jak duhan. Bio je to meni nepoznat svijet, svijet bogat bijedom duha, promašenošću, jadom svake vrste. Bila sam izgubljena, ponižena. Mučnina izazvana pomiješanim mirisima znoja, jeftinih parfema, rakije, iz trena u tren bivala veća, teže sam je podnosila. Onda postadoh svjesna da odnekud dopire tanak, ali uhu ugodan glas koji je praćen zvucima gitare pjevao. Kristina, ja idem, zaključaj vrata za mnom, i neka tvoje usne, zaborave moje ime... Na malom uzvišenju, u oblaku dima što se klupčao u kolutove, stajao je minijaturan mladić zlatnoplave kose. Kao da je bio nesvjestan okoline, kao da je na nekom izgubljenom mjestu pjevao samome sebi. Ili nekoj djevojci sa imenom Kristina. Dupli - obratio se Žaki pretjerano našminkanoj kratkonogoj kelnerici u minjaku od jeftinog izlizanog skaja. Pogledala sam ga molećivo i bojažljivo. Sledio me izraz njegovih očiju. Nikada nisi pio kada si sa mnom. Da te ne volim. Kristina, ja idem, puteva ima dosta... Davno si to mogao, kao i ja tebi. Ispio je čašicu do dna, ustao i otišao do mladića koji je odlagao gitaru, valjda da napravi pauzu. Ili da se probudi. Nešto su šaptali pa se zajedno popeše na improvizovani podijum. Kroz žamor se razlijegoše akordi gitare, a onda Žakijev glas:... Prožela me hladna jeza koja se lagano penjala uz kralježnicu. Sada neprimijećena mogu izaći - pomislih uzimajući torbicu. Jedino to sam i željela od časa kada sam prekoračila taj nesretni prag. Ali, njegov glas protkan onom elementarnom tugom vezivao me za stolicu. Svakoga časa može se slomiti. Svjetlost mu je padala na lice. Iza tog lica krila se neka neodgonetljiva tajna. Jasno sam vidjela njegove oči, hladne i strašne kao oštrica noža. Pogled se gubio nekamo gdje ga niko nije mogao slijediti. Ništa se ne dešava slučajno. Sve treba promatrati kao uzrok i posljedicu. Šta čovjeka poput Žakija može privlačiti ovom mjestu, ovim stvorenjima što su samo pojavno nalik na ljude? Nasmijao se, kao da je glasno zajecao. Uzela sam torbicu pa izašla. Dočeka me i zagrli tišina puste ulice, Zakoračih u noć. Visoko gore nada mnom treperile zvijezde. Lutati bez cilja, bez misli, lutati do potpune iscrpljenosti, klonuća, lutati do svitanja... Lutati pod gusto nagomilanim zvijezdama, lutati svijetom u kome ništa osim mene, baš ništa drugo nije bilo živo. I lutala sam, tražila puste ulice i uličice kojima nikad nisam prošla gledala u asfalt škrto osvijetljen, ponekad šaren, gdje se svjetlost uličnih lampi provlačila kroz granje. Drveće se nije pomjeralo. Njihovo razbarušeno granje kao da je obamrlo u noći. Sama, u krilu beskrajne ravnodušne noći. Umor se pojačavao, sasvim me savladao te mahnuh vozaču taksija. Sjedoh na zadnje sjedište i kazah adresu. On više nema ni nade - pomislih sjetivši se mlade žene koja je Obalom gurala kolica s bebom. U cipelama sam se svalila na kauč, glavu naslonila na zid, zatvorila oči. Telefon se oglasi žalobnim zvonom. Bez bijesa, bez ljutnje, bez tuge, bez snage, spustila sam slušalicu. Pomislih kako ta noć pomalo liči na neizlječivu bolest. Bila je to jedna od onih noći kada se ne nadaš da će ikada više svanuti. Dok je telefon uprazno zvonio, gledala sam kroz prozor u noć i mjesečinu. Jedna zvijezda se odvojila od neba i padala. Ličila je na zvijezdu koja donosi bolest. Telefon zazvoni treći put. Samo, jako sam umorna. Ne zovi više, molim te. Mora da si dugo zvala. Čestitam od sveg srca. Sigurno se Ninet porodila. Tata ti je u bolnici. U svitanje je iznenada počela padati kiša. Asfalt je bio mokar. Sjedila sam sklupčana u zadnjem dijelu autobusa. Bila je to tužna vožnja po neravnoj cesti. Nisam imala snage gledati kroz prozor svjetlucavi pločnik na kome su se ogledale ulične svjetiljke. Autobus je sporo napredovao, bacao unatrag kuće, drveće, naselja. Bačena u ništavilo neizvjesnosti žurila sam čuti vijest od koje je zavisila moja sreća. Nisam kazala kako sam iste riječi maločas zaustila. Bila je sklupčana u fotelji. Odjeća joj izgužvana, kosa neuredna. Mora da je tu provela noć. Šta je s tatom? Rekla sam ti da je imao moždani udar. Dok smo pili kafu rekao je da ga je jako zaboljela glava i odmah zatim se onesvijestio. Prešla je rukom preko čela. Sinoć je već pričao, šalio se. Samo su mu desna noga i ruka blago oduzete. Ne razumijem se u to, potpuni sam laik, a oni kažu da je to posljedica visokog pritiska koji je dugo vukao. Nikada se nije žalio. Ljekari kažu da nisu zahvaćeni nikakvi važni centri, da će se i oduzetost vremenom i vježbama povući. Nećemo sada više o tome. Samo nek nam je on dobro... Ispeći ću nam kafu. Ninet se svakog časa može poroditi. Neće je on porađati. Tamo joj je cijela obitelj. Razumljivo je da s nestrpljenjem očekuje prvo dijete, da u normalnim okolnostima bude uz ženu. Ali, dok mu otac leži u bolnici... Kazao je kako i nema potrebe da prelazi toliki put... Ipak mi se čini da mu nije bilo svejedno. Ali ne, ne bi. Da si ti u pitanju ni Bog ni vrag ga ne bi spriječili da dođe niti bi ga odvojili od tvoga kreveta. Nikad nikoga na ovom svijetu i nije volio osim tebe. Tako je kako je, ništa se ne da promijeniti. A majka je tako lomna i iscrpljena. Sada joj treba topla, ljudska riječ nekoga koga voli, ne predike. Nema sumnje, Suletov nedolazak nju boli više nego tatu. Znam koliko joj znači samo da čuje njegov glas, da mu oko vrata savije ruke. Upravo ta i tolika ljubav za svaki njegov postupak traži i nepogrešivo nalazi opravdanje. Ninet će se poroditi i onda će Sule doći. Majčin pogled ostao oboren. Nisam bila sigurna čak ni u to da me je čula. Prvo sam žurila, gotovo trčala. Sa sjetom sam se vraćala u bezbjedno djetinjstvo. Činilo se beskrajno daleko, utonulo u zaborav. Mislila sam na nekoliko dana koje sam kao desetogodišnjakinja provela u bolnici. Gotovo da sam i tada osjećala ono slatko iščekivanje očevog dolaska u deset ujutro i popodne u šest. Pola sata ranije u mislima bih prelazila svaki njegov korak. Čeka li sada on mene, broji li mi korake, osjeća li da sam sve bliže, sve bliže? Šta ću mu reći a da ne zaplačem, da ne spomenem užas kroz koji sam prošla minulih sati? Nisam osjećala umor, pospanost, glad, ni kako mirišu rascvjetale lipe. To nadolazeće ljeto, bujanje zelenila i cvata suprotstavljala sam smrti koja više nije bila blizu, pa ipak je pomisao na takvu stravičnu mogućnost paralizirala tijelo i um. Mir ljeta što uplovljava u grad, prozračno jutro, vedro nebo, sunce, sve to opovrgava smrt. Sve to skupa ne može biti tek ironija. Samo su mi do uha dopirali odjeci koraka, mojih ili tuđih. Još je bilo jutro, svijetlo, prozračno, baš kao i jučer u ovo doba kada sam istom razbuđena izašla na terasu strininog stana i noseći toplinu postelje i sna pred sobom vidjela ravniji, sigurniji, ljepši put. Bože, kako je to bilo davno! Kroz prozor je sobu punila sunčana svjetlost. Blijedo drago lice na bijeloj jastučnici... Naslućivala sam prisustvo onog besmrtnog, njegove duše koja se širi, ispunjava sobu. Soba odjednom postaje velika rana. Na jastuku niže glave udubljenje. To je trag koji je ostavilo jedno drago rame. Mnoge sam suze prolila oslonjena na njega. Osjetih se veoma mladom. Uzeo mi je šaku među dlanove. Gledali smo se šutke, vrijeme teklo kao krv. Mama izgleda i slabije i bolesnije. Poljubila sam neizbrijani obraz. Nemir se vratio nenadno. Vratilo se i kao vječnost dugo vrijeme dok je autobus krivudao uskom cestom prema Travniku. Tada sam mislila: briga me što Muharem ide u Podgoru, neka Žaki ide bestraga, briga me za ispit, za godinu, za faks. Neka se i svijet sruši, samo da tata bude dobro. Bolan grč prođe mi cijelim tijelom. Ona bezumna misao koja je u jednom trenu proletjela mojom sviješću, kako bi bilo lakše da se javio tata s viješću kako je majka u bolnici... To su šejtanska posla. To mi je on, nalet ga bilo, provukao kroz glavu. Jest, između tate i mene postoji još nešto, ne znam mu ime. Ali, to - nešto - je uočljivije između mame i Suleta. Oni su kao polovine istog bića. Njihova neraskidiva veza jednako je vidna kao i jaz između tate i Suleta. Obojica znaju kako je zbog toga nesretna, ali ni zarad ljubavi prema njoj ne mogu prevladati nevidljivu barijeru koja ih razdvaja. Doći ćeš popodne - tata mi je prekinuo tijek misli. Život je, kćeri moja, tek mali dio sekundice u beskonačnom hodu vremena, a smrt u svakom času jako blizu. Na to ponekad treba misliti, privikavati se i pripremati za tu neizbježnost. Da ljudi češće misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj svijet, bili bi čistiji i bolji. Vodi svoj život tako da na dan tvoje smrti čitav svijet plače, a ti budeš jedini koji se osmjehuje. Samo, ne volim priče o smrti, pogotovo ne sada i ovdje. Nešto nas plaši samo dok bježimo, dok ga zamotavamo u sedam velova. Ako te velove razderemo, stanemo sučelice s neminovnim, straha nestaje. Ostaje samo izazov da to do kraja razgolitimo, narugamo se i njemu i svome strahu. Nemoj više o tome. Ne sjećam se gubitka svijesti, ali nikada neću zaboraviti onaj čas vraćanja. To je kao granica snoviđenja i jave, kad se miješa stvarno i sanjano, moguće i nemoguće. Bio sam uvjeren da mi smrt stoji pored uzglavlja. Uopće se nisam bojao. Pomiren sam čekao da pruži ruku i povede me u nepoznatu vječnu tamu. Želio sam samo da vas još jednom vidim i žalio što ti nisam rekao da uzmeš djedov sat i onaj moj rokovnik što je uvezan u zelenu kožu. Pred očima zaplesa ona bilješka iz rokovnika. Poželjeli ga upitati nešto. Pred nama je još mnogo sretnih godina. Ni riječi više o smrti. Toliko me još nedovršenih stvari vezuje za mene samog. Lijepo je osjetiti koliko si smrtan, samim tim i slobodan... Noćas sam stajao nalakćen na prozor, gledao u crni ponor neba i osjetio odgovornost prema tebi i Suletu, prema mami koja brine onako krhka i nježna. Šetao sam stazama djetinjstva, mislio kako postoji moja rodna kuća, avlija, prašuma drveća okolo. Nije bilo važno što me više ne štiti i ne grije. Bilo je dovoljno da postoji i svojim prisustvom ispunjava jednu tešku noć sprečavajući da mislim zarad čega sam trebao umrijeti. Oko nogu mi je oblijetao razdragani Serdo. Čučnula sam i obgrlila mu vitki vrat. To je prvi, i nadam se, posljednji put govorila sam gledajući velike vlažne oči s izrazom kakav imaju oči dobrih ljudi. Zašto to spoznamo istom kad zaprijeti opasnost? Toliko puta se sve čini prazno, glupo, bez smisla. Čini se kako nam sve ide naopako, da nam je sreća rekla zbogom, pa nas ophrve tuga ili nešto još teže. Tek u ovakvim situacijama postajemo svjesni kako ni pomena nije vrijedilo ono što nas je dovodilo u takvo stanje. Vrijednosti onoga što imamo postajemo svjesni tek kad zaprijeti opasnost da to izgubimo. I on je radostan, vidi se, a pogledaj mu oči. Kao da će svaki čas zaplakati. Niko ne zna zašto. Premalo znamo o životinjama. Priroda ih je prepustila ljudima na milost i nemilost. Ko zna, možda o životu znaju više nego mi, pa sitne radosti ne mogu zasjeniti sav jad i čemer što u budućnosti čekaju. Jedva je dopustio da mu pomognem oko doručka. Ti lezi i malo odspavaj. Tek sad osjećam koliko sam umorna, a bogami i gladna. Prvo ću nešto pojesti, pa spavati kao beba. I ti malo odspavaj. Maminim licem preletje sjena. Ne spava mi se. Kao da si sretna i da patiš istovremeno. Vidiš, sve dolazi na svoje mjesto. Bože, što je ovaj život lijep. Išla sam prema stubištu. Serđo je tiho cvilio. Glas prepukao kao prekinuta struna. Lice mu opušteno, blago. Lijevom rukom je pomilovao maminu. Sjedila sam podno kreveta i kroz otvoren prozor gledala u zamršene kose drveća. Odjednom me zabolje glava. Molim te, otiđi mi donijeti tabletu. Dat će ti sestra. Mama je odložila tacnu na stol pa izašla. Rukom mi je dao znak da priđem. Došla sam mu do uzglavlja i dlanom dodirnula blijedi obraz. Izraz lica mu bio ozbiljan, odlučan. Zamoli da u moje ime prouči jasin za... Zinaidu Muftić, kćerku Hasana i Sabihe. Najbolje je da zapišeš čim. Vrata su se otvorila. Koliko sam znala, od nje ništa nije skrivao. Uz sve ostalo, sada nas je vezivalo još nešto, novo, skriveno i nečujno kao prva riječ tajne. Naš odnos je dobio jednu dimenziju više. Kuda nam se žuri? Imamo sreće da je ovo jednokrevetna soba pa nikome ne smetamo. Izaći ću tati kupiti novine. S vrata sam mahnula. Sekundu-dvije sam ostala zagledana u očevo lice, zagonetan pogled koji me ispraćao. Gotovo skakućući sišla sam niz stubište. Odjednom sam se osjećala velikom. Tata mi vjeruje više nego bilo kome drugom. Provlačila sam se kroz masu šetača, sretna. U srcu je bilo toplo, u duši mirno. Našla sam ga u Islamskoj zajednici. Stari gospodin s ahmedijom oko visoka čela, profinjenog, borama iscrtanog lica, kratke sijede brade dočekao me ljubazno; - Izvoli, dijete moje. Šta te je dovelo meni? Ništa ozbiljno, hvala Bogu. Ponovo sam na tren zastala pa odlučno nastavila: 37 Anna Foxy - Zamolio je da u njegovo ime proučite jasin za Zinaidu Muftić, kćerku Hasana i Bože, nisam valjda zaboravila? Stavio je naočale i zapisao. Odjednom sam bila sasvim zatečena. Zbunjeno slegoh ramenima gledajući preda se. Prvi put sam čula njezino ime. I još nešto, za tebe teže. Glas mi je bio drhtav, nesiguran. Neka prijetnja kao da je visila u zraku. Tijelo mi se streslo, upadljivo. Stari efendija je to morao primijetiti. Javi se gotovo mržnja prema tom starcu koji sjedi preda mnom. Zazidao se poput termita. Optočio se vjerom kao bedemom i zaštitio od svih vjetrova života, plima i oseka. Zato može sasvim mirno izgovarati strašne slutnje. Ne slutnje, za njega su to prosto konstatacije. Upinjala sam svu snagu da sačuvam pribranost. Sve je to glupo, nerazumno, nelogično. Nešto jače od mene progovori: - Poštujem instituciju u kojoj se nalazim, poštujem vaše zvanje, ali ne vidim otkud vam pravo da pomalo uzimate ulogu Boga. Zadovoljna sam krenula prema izlazu. Vratila sam mu milo za drago, a pitala se zar mi glas može biti tako leden, tako zajedljiv. S vrata sam se osvrnula. Iskreno, ne vjerujem u to što ste mi rekli. Samo Uzvišeni zna tajne života i tajne smrti. Ipak vas molim da mi kažete šta vas je navelo na takve zaključke. Volio bih da sam se prevario, samo je Allah nepogrešiv... Jasini se uče pred duše umrlih, zato sam ti rekao kako je ta žena mrtva. A duše onih koji umiru stupaju u blisku vezu sa dušama umrlih koji su im za života bili najbliži. Kao da se gušim, žurila sam prema vratima. Izlazeći na ulicu gdje je već vladao tihi suton, kao blijesak munje sinu pitanje: - Bože moj, ko je zapravo ta žena? Nisam osjećala strah zbog starčevog predskazanja. Tata je sasvim dobro. Liječnici ga pomno prate, sigurno znaju više od efendije. Kažu da će za koji dan kući. Sad ću ga pitati o kome se radi. Do sobe sam gotovo trčala. Dijelila su me još samo dva koraka kada su se vrata otvorila. Šta mu je to preletjele licem? Vašeg oca je zadesio novi udar. Ništa nismo mogli učiniti... Umro je prije nekoliko minuta. Zla kob je upravo obavila zadatak. Ni suze nisu potekle. Pozvala sam u pomoć sve dokaze života - vruće sogančiće, izbrijano lice, nedokučiv osmijeh, raširene novine, čašu svježe vode... Otišla je prije pola sata. Upravo sam pošao da je obavijestim. To ću ja učiniti. Pružio mi je ruku. Bila je čvrsta i topla. Želite li ga vidjeti? Pred očima drago lice. Ispraća me zagonetna izraza. Njegova je duša već napustila i najdublje dijelove tijela. Moj zov više do njega ne može doprijeti. Ta duša polako korača kao kroz san ka blaženstvu polja i zvijezda. S kakvom je lakoćom prešao u svijet koga se nije plašio. Iskidane crne krpe oblaka što su se lijeno vukle nebom vjetar je poput vještog krojača vrlo brzo oblikovao i zaokružio u velike prijeteće oblake. Počela je padati kiša koja se vrlo brzo pretvorila u žestoku, zaglušujuću oluju. Činilo se da nikada neće stati. Tog posljednjeg dana mjeseca augusta 1974. Stajala sam na balkonu strininog 39 Anna Foxy stana. Niz ulicu je već tekao potok jačajući iz minute u minutu, sapirući prljavštinu i vrelinu asfalta. U vidokrugu nije bilo pješaka. Rijetki automobili su gotovo puzali. Kao što je nevrijeme naišlo naglo, tako se javila i želja da izađem napolje. Iza zgrade, zaklonjeno od ulice, je malo dvorište. Podigla sam glavu prema tamnom, nevidljivom ponoru neba i sklopila oči. Snažni mlazevi kiše, ni hladne ni tople, za tren skvasiše tanku haljinu i tijelo mi se nađe u zagrljaju vode i vjetra, zagrljaju snažne stihije koja nije jenjavala. Neka zaboravljena radost punila dušu, vraćala snagu malaksalom tijelu. Opuštena, mirna, prepustila sam se šibanju vjetra i kiše, to šibanje doživljavala kao iscjeliteljsko milovanje. Spustih glavu i kroz mokre trepavice vidjeh je na balkonu. Poželjeh se oglušiti, ostati tako sve dok kiša ne stane, a nema izgleda da će stati. Nebo se otvorilo i prolilo, nastat će opći potop, zar je bitna upala pluća? Još će pomisliti da sam šenula. U stanu me prože ledena studen. Tresla sam se kao jasika, zubi cvokotali, a sve imalo neku čudesnu ljepotu, draž nepoznatog. Svukla sam se, oko mokrog hladnog tijela obavila grubi frotirni peškir i stala trljati kosu. Kao da sam se poslije duge teške bolesti vraćala u život. Napravila sam sendvič i uslast ga pojela. Opet učim jesti, hodati... Nisam znala je li to moja ili tuđa misao. Nije mi ni bilo važno, ali činjenica da je tako bila je važnija od života samog. Možda je to samo trenutan osjećaj. Šta ako se iznova vrati ono klonuće tijela, onaj vakuum u duši i glavi što traje odveć dugo? U sobu se uvlačio suton. Sjene započele ples po zidovima i stvarima. I dalje je lilo, kiša udarala u prozore, vjetar mlatarao tendom iznad poslastičarnice u susjednoj zgradi, cvilio kao da moli neka ga pusti unutra, ili prijeti kako će nasilu ući. Snažan je, nasilan, zidovi i stakla tako su slabi pred njim. Samo treba postati malo bješnji, prepreke će se same ukloniti. Ispunjena mirom legoh na kauč. Smijem li pokušati rastjerati maglu? Hoće li sjene pobjeći pred svjetlom svijesti? Izvjesno je samo - ovako više ne mogu. Onog nesretnog trenutka kad mi je liječnik saopćio da je svršeno, sjećala sam se veoma nejasno. Tada sam znala samo jedno, kako ne smijem dopustiti nekom stranom, ma koliko bio uljudan, obazriv, dobronamjeran, da tu vijest saopći majci. To sam morala ja, i upravo taj teški zadatak koji je stajao preda mnom za izvjesno je vrijeme sve drugo potisnuo. Osim što sam morala izreći, morala sam biti i toliko prisebna da majci u prvim trenucima mogu biti oslonac, makar slabašna slamka za koju će se uhvatiti. Sve što je životu davalo slast, miris, boju, nestalo je, ali spoznaja da je otišao neko koga sam od svega više voljela, a da ga nisam mogla zadržati, još je bila daleko. Ukazat će se tek kasnije, u časovima osame i tišine. Sjećala sam se, također nejasno, da sam iz pošte nazvala Sulejmana u Bern. Cijelim putem do kuće smišljala sam kako joj reći. Ili: Nema ga više. Ili: Tata je umro. Stojeći pred njom upitala sam: - Kako ćemo bez njega, mama? Nije bilo jauka ni krika. Jedino najčistiji zvuk što ga je izustio očaj. Nisam razaznavala čije srce udara snažnije ni brže, kao da se takmiče. Onda su potekle suze, vrele kao istopljeni metal, a opet nisam znala koje su čije. Ko kaže da se u pregolemom bolu ne može plakati, istinski bol nije ni osjetio. Susjedi, prijatelji, rodbina, za kratko vrijeme su ispunili kuću. Služila sam ih kafom kao mjesečar, ne osjećajući noge, ni tlo pod njima, svjesna jedino da mamu moram poštedjeti. Rano ujutro sišla sam u vrt koji je godinama bio sav moj svijet, svijet u kome je svaki korak imao tačno određeni cilj, gdje je svaki žbun, svaki grm, svaki cvijet, kamenčić, imao svoj smisao kao ni u jednom drugom svijetu. Sišla sam da vidim šta je ostalo od tog vrta uspomena, djetinjstva, mog svijeta, da u poređenju s ostatkom vidim šta je od mene preostalo. Nije to više bio čaroban svijet nastanjen bajkama, izvana zaštićen zidom od bijelog kamena. Gledala sam kuštrave kose crnih borova i pitala se kako sam nekada na prostoru od kojih četiri stotine kvadratnih metara mogla stvoriti svoje carstvo, svoj beskrajni svijet. Obuzela me teška tuga što se tom svijetu više nikada neću vratiti. Jer, da bih se vratila, trebala bih se vratiti igri, ne vrtu. Nisam imala čak ni iluziju da je to moguće, niti da će jednom biti drukčije. Horizonti za kojima sam jurila, nestali su. Baš toga jutra, u mom bivšem svijetu, u našem vrtu, umrlo je ono dijete što je šćućureno i pritajeno do toga časa u meni živjelo. I ono što je nakon toga slijedilo bilo je iskidano u sličice, blijedo, kao da je proživljeno u bunilu. Oživje slika starog Emina i sina mu, Muharema. Emin je nešto govorio majci koja ga nije slušala. Muharemovo lice bilo tvrdo, kao u granitu isklesano. Oči bi mu se povremeno zadržale na meni, mračne, užagrene. Sjetila sam se trenutka kada sam mislila: Onda sam te željela ubiti. Sada te želim ljubiti. Ta misao je zapekla kao vreo žar. Zar u danu koji mi je odnio oca mogu nešto takvo poželjeti? Učinilo mi se kako sam pozlijedila i uprljala tatu tom gotovo bezumnom željom. Uzela sam abdest, obukla dugu haljinu, glavu prekrila maramom. Pala sam na sedždu, podigla ruke, dlanove okrenula k licu i tiho, gotovo razgovijetno šaptala: - Bože uzvišeni, oprosti meni i njemu. Učini mu kabur prostranim i svijetlim. Izgovorila sam to svečano, u zanosu iskrene molitve, pa nastavila: Uzeo si mi oca. Znaš koliko sam ga voljela. Ja sam vjernik, ali moj bol ne može potrati spoznaja da je to Tvoja volja. Znam da je to grijeh, a Ti si sveznajući i ne mogu lagati. Tijelom su mi prošli hladni žmarci. Kad god sam ranije bila na namazu, ili se na drugi način molila, činila sam to gotovo rutinski. Zbog zanemarljive malenkosti svoga bića pred Svemogućim, osjetila sam strah od poniranja u nešto neprolazno, što je trajalo i što će trajati. Generacije i generacije dolazile i odlazile, dolazit će i odlazit će. Bezvremensko vrijeme i On će ostajati. Misao koja je tamo u sobi proletjela sviješću, poveća strah. ON je znao i za tu misao koja se osim grješnom, tada učinila stidnom i pomalo bludnom. Zato sam požurila da završim: Usrdno Te molim, pomozi mi. Olakšaj ovaj bol koji me raskida, razdire. Pomozi i mojoj majci, mome bratu, pomozi svim dobrim ljudima i čuvaj nas. To je sjećanje bilo najjasnije iz protekla dva mjeseca. Žaki je došao iste večeri, snažno mi stegao ruku i držao je u svojoj nekoliko sekundi. Odvela sam ga do majke, upoznala ih. Nakon što je i njoj, naklonivši se s poštovanjem, izrazio sućut, mama ga je predstavila kao mog momka. Uhvatila sam se da ne gledam Žakija nego Muharema, iščekujući. Doista, reakcija nije izostala. Tvrdo lice je postalo tvrde, mračne oči mračnije. Žaki je, vjerovatno, po takvoj reakciji zaključio da je to taj sanjani, nezaboravljeni, nepreboljeni. Gledali su se, odmjeravali. Hoće li jedan baciti rukavicu? Sljedeća jasna slika je susret majke i Suleta. Čak kad bih živjela dugo kao kornjača, taj susret nikada ne bih mogla zaboraviti. Bila sam sigurna kako oboje znaju osjećanja onog drugog. Bosnaunuted Prvi put u životu vidjela sam suze u očima svoga brata. Ruke su im se ispreplele u zagrljaju. Kao da je njegova vrela krv potekla majčinim žilama vraćajući je iz svijeta sjena u svijet živih, kao kad se nakon zalijevanja naoko već svehla biljka polako ali sigurno počne uspravljati. I ja sam zasuzila, što od ljepote te slike od praiskona, slike majke i sina koje je jedna smrt još čvršće vezala, što od zavisti. Takav zagrljaj ja više neću osjetiti, takav je bio moj zagrljaj s tatom. Zašto je to tako nikad neću znati. Ni mama ni Sule ne znaju, ni tata nije znao. Šta čovjek uopće zna? Ništavno je znanje njegovo. Iza ikindije, u vrijeme kad je ispred Šarene džamije kretala dženaza, u kući su bule počele učiti dove. Ona najmlađa učila je najtiše, ali je njezin glas imao nešto osobito, sve druge je potiskivao izvan moje slušne percepcije. Upijala sam taj glas i doživljavala ga kao da on objavljuje vjenčanje moga oca sa zemljom. Zamišljala sam uski tabut prekriven zelenom čohom kako bešumno klizi sa ramena na ramena. Na čas sam pomislila kako je, između ostalog, u islamu lijepo to što je ženu poštedio tog najtežeg od svih rastanaka. Dani koji su slijedili bili uglavnom isti. Kuća prepuna ljudi, žamora izmiješanih glasova, mirisa kafe i duhanskog dima. Strina je iz banje došla nama. Kuhanje je preuzela na sebe. Jeli smo malo, i to malo rekla bih, reda radi. Ni Serđo nije bio bolji. Kosti su danima stajale netaknute. Nije prestajao potmulo sviljeti. Na sedminu od dana smrti, nakon proučene dove u džamiji, kući su došli Emin i Muharem. Emin je razgovarao s majkom, nategnuto, isprekidano. Više je ličilo na uzajamno mučenje nego prijateljski razgovor. U drugom kutu sobe Muharem je pričao sa Suletom. Povukla sam se u kuhinju i okupirala pranjem posuđa. Nečiji su mi dlanovi dodirnuli ramena. Kao da su me opekli. Po probuđenoj nježnosti u srcu znala sam čiji su. Trenuci su protkali kao krv, činilo se da vrijeme sve rastače. Okrenula sam se prema njemu osjećajući suhoću u ustima. Oživjelo ono davno veče, oživjelo ponos, porodilo prkos, te ojačana i jednim i drugim blago rekoh: - Sretno vam bilo. Bila je to slabašna svjetlost u dnu crne rupe, pa ipak je strujala kroza me kao vjetar kroz krošnju i cijelu me potresala. Dokrajčit će ovo napola slomljeno srce. Gledala sam mu oči, mračne, tamne, duboke, sva mi je utroba drhtala. Učini mi se da u ruci držim srce onoga koga ljubim, i svoje vlastito. Odjednom, prsti se predaju nepoznatoj sili, polako se otvaraju da me izdaju. Glasom koji je i meni zvučao strano, kazala sam: - Priča je završena, Gosparu. Još uvijek želiš postati pisac? A ako jednom i budem pisala, to sigurno neće biti romani u nastavcima. Ramena su mi se nestrpljivo digla pa spustila. Sigurnim glasom sam dodala: - Zbogom, Gosparu. U sobu smo ušli jedno za drugim. Emin je u tom času ozbiljnim glasom govorio mami: - Rahmetli Hasan mi je prije nekoliko godina dao jednu kovertu i zamolio me da ti je predam ako ode prije mene. Uvukao je ruku u unutarnji džep sakoa i izvadio blijedožutu kovertu zapečaćenu na poleđini. Mamina ruka je drhtala primajući je. Sutra selimo u Podgoru. Ne znam je li ti Hasan govorio o tome. Trebali smo otputovati onoga dana kad je umro.